Politička scena u Federaciji BiH posljednjih mjeseci djeluje neobično tiho. Ne zato što problema nema – naprotiv – već zato što ključni akteri vlasti, okupljeni oko Trojke, djeluju umorno, povučeno i vidno oprezno. Ta tišina nije slučajna, niti je proizvod političke zrelosti, nego rezultat niza procesa koji su vlast doveli u defanzivu.
Najupadljiviji primjer je povlačenje Vojina Mijatović (SDP) iz javnog prostora. Od oktobra praktično ne daje izjave, ne komentariše procese i izbjegava političku vidljivost. Nekada jedan od najglasnijih i najbližih saradnika premijera, danas je gotovo potpuno izolovan. U političkim kuloarima razlog se vezuje za istrage i postupanja POSKOK-a, te za javno priznate zloupotrebe kroz javne pozive Federalnog ministarstva obrta i razvoja, gdje su, prema dostupnim informacijama, izvučeni milioni maraka. U takvom ambijentu, povlačenje iz javnosti ne izgleda kao lični izbor, već kao politička mjera predostrožnosti.
U međuvremenu, premijer Nermin Nikšić mijenja unutrašnji krug saradnika. Osim Tonija Kraljevića, koji po prirodi funkcije mora biti prisutan, ulogu „prvog operativca“ sve više preuzima Nerin Dizdar. Njegova česta putovanja, uključujući i posjetu Saudijskoj Arabiji, dodatno hrane sarkastične komentare u javnosti – od toga da se bavi „međunarodnim temama“, do ironije o povratku izbjeglica iz zemalja iz kojih se ljudi zapravo ne vraćaju.
Posebnu poziciju zauzima Vedran Lakić (SDP), ministar čiji se politički kapacitet često dovodi u pitanje, ali koji opstaje zahvaljujući lojalnosti premijeru. U Vladi koja se suočava s krizom povjerenja, lojalnost je očito važnija od javne percepcije kompetentnosti.
Ministri iz SDP-a dodatno potvrđuju sliku umora. Nedžad Lokmić gotovo da ne reaguje na ključne probleme iz svog resora, a njegova dugotrajna šutnja postala je politička poruka sama po sebi – poruka odsustva inicijative i odgovornosti.
Kada je riječ o Našoj stranci, najstabilniju ocjenu dobija Nasiha Pozder, koja se nije miješala u političke sukobe unutar Vlade i svoj sektor je, uz sve manjkavosti sistema, držala pod kontrolom. No, njen stranački kolega Amir Hasičević očigledno je politički „izgorio“ nakon odluke da 2. januar ipak bude radni dan za radnike u trgovini – odluke koju je, prema tvrdnjama iz više izvora, premijer donio pod pritiskom velikih trgovačkih lanaca. Od tog trenutka, Hasičević gotovo nestaje iz javnosti, što dodatno pojačava dojam političke nemoći.
Ni ministri iz Naroda i pravde ne odskaču mnogo. Adnan Delić se, nakon međunarodne blamaže sa rabinima, uspio politički konsolidirati i donijeti Zakon o PIO-u, čime je barem djelimično vratio kredibilitet. S druge strane, Kemal Hrnjić sve češće se percipira kao ministar jednog regiona – Unsko-sanskog kantona – dok ostatak Federacije ostaje po strani kada je riječ o poticajima i raspodjeli sredstava.
Sve navedeno vodi ka jednom zaključku: Trojka nije umorna zbog previše rada, već zbog previše tereta – afera, pritisaka, političkih kompromisa i gubitka inicijative. Umor se danas ne vidi u broju sjednica, nego u šutnji ministara, povlačenju iz javnosti i odsustvu jasne političke vizije. Vlada koja je došla s obećanjem promjena, danas izgleda kao administracija koja se prije svega trudi da preživi mandat.
