Henry Kissinger je umro, u dobi od 100 godina, u svom domu u Connecticutu.
Nijedan čovjek u proteklih pola stoljeća nije imao dublji, dugotrajniji utjecaj na američku vanjsku politiku od Henryja Kissingera. To ga je nekima učinilo herojem i pouzdanim savjetnikom, a drugima ratnohuškačkim zlikovcem. Predani praktičar “realizma” u vanjskim odnosima, dobio je Nobelovu nagradu za mir i oštro osuđen kao ratni zločinac.
Kao savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a i državni tajnik, energično je provodio politiku koja je otopila odnose sa Sovjetskim Savezom i Kinom. Njegova diplomacija pomogla je okončanju arapsko-izraelskog sukoba 1973.; a pregovori o Pariškom mirovnom sporazumu izvukli su Ameriku iz njezine duge noćne more u Vijetnamu. Također je otvorio put kršenju ljudskih prava nevjerojatnih razmjera, poput neselektivnog bombardiranja u jugoistočnoj Aziji, destabilizacije demokratski izabranih socijalističkih vođa i podrške nemilosrdnim proameričkim diktatorima diljem svijeta.
Ali ono što su njegovi pristaše opisali kao “Realpolitik”, njegovi su kritičari osudili kao nemoralno. Ako je politika umjetnost mogućeg, Kissingerova vanjska politika bila je uzdizanje praktičnog. Bila je to hladnokrvna kalkulacija koja je moć i nacionalnu korist stavila iznad emocija, ideologije, doktrine i, neki bi rekli, moralnih načela.
U eseju iz 1955. Kissinger je napisao članak u kojem opisuje “sive zone” svijeta koje postoje izvan američkih najbližih saveznika. Kissinger je živio svoj život u sivoj zoni – gdje se svjetlo i tama, rat i mir, ispravno i pogrešno stapaju u bezbojnu izmaglicu.
Kissinger i njegovi kolege vanjskopolitički realisti rekli bi, htjeli mi to ili ne, svijet je takav. Njihovi bi kritičari uzvratili da je ovo svijet koji su stvorili ljudi poput Kissingera.
