Bosna i Hercegovina ulazi u novi izborni ciklus sa jednom poražavajućom činjenicom – za najjaču i simbolički najvažniju državnu funkciju nemamo nijednog kandidata koji ulijeva povjerenje da može voditi državu. Politika u BiH je, umjesto državnika, godinama proizvodila loše kadrove, potrošene ličnosti i stranačke poslušnike, a izbori za Predsjedništvo to danas ogoljavaju do kraja.
Najdramatičnija situacija je kod najmanjeg konstitutivnog naroda – Hrvata. Hrvatska politička scena je svedena na loše izbore i još lošije strategije. Trenutno se kao kandidat spominje Slaven Kovačević, ali je iluzorno očekivati da on može pokupiti tzv. „inat glasove“ ili ozbiljnije mobilizirati biračko tijelo. Još veći problem je činjenica da se Željko Komšić toliko fokusirao na vlastito političko brendiranje da je došao u situaciju da ponudi izrazito slabog kandidata, čime je praktično otvorio prostor da hrvatska strana – ukoliko se ujedini i ponudi iole ozbiljno ime – vrlo lako dobije ovu bitku.
S druge strane, HDZ-u ova situacija odgovara. Uloga vječne žrtve pokazala se kao politički unosna i nema stvarne želje da se iz nje izađe. Dragan Čović će, po svemu sudeći, ponuditi Darijanu Filipović – kandidata koja, realno gledano, kao ni Kovačević, ne ispunjava političku, stručnu niti državničku težinu koju ova funkcija zahtijeva. Kandidatura više liči na ispunjavanje forme nego na ozbiljnu ambiciju da se država vodi.
Stranke tzv. „petorke“, odnosno opozicije u hrvatskom političkom korpusu, takođe će ponuditi svog kandidata. Iako taj kandidat vjerovatno neće imati realne šanse za pobjedu, gotovo je sigurno da ne može biti lošiji od prethodno navedenih rješenja. To je, samo po sebi, porazna dijagnoza hrvatske političke scene.
Kod bošnjačkog člana Predsjedništva situacija je nijansu drugačija, ali ne i suštinski bolja. Bošnjački birači Denisa Bećirovića ne vide kao snažnog lidera ili državnika, ali u izboru između dva zla biraju ono koje smatraju manjim – a to je izbor protiv SDA i Bakira Izetbegovića. Taj glas nije glas povjerenja, nego glas otpora.
Bakir Izetbegović teško da bi politički preživio dva uzastopna poraza i zato je sve izvjesnije da će SDA pokušati pronaći „žrtveno janje“. Probni baloni sa Edinom Ramićem (koji živi u RS-u i bez promjene prebivališta ne može biti kandidat u Federaciji) i Sebijom Izetbegović dali su izrazito negativan feedback. Zbog toga se kao najrealnija opcija nameće Šefik Džaferović – najjače ime koje SDA trenutno ima, ali i kandidat koji bi gotovo sigurno bio poražen. Zauzvrat, vrlo je moguće da mu se ponudi sigurna pozicija u Domu naroda, po istom modelu koji se već spominje i za Darijanu Filipović.
Kandidature poput onih Semira Efendića, Fahrudina Radončića i sličnih teško je uzimati ozbiljno. Njihov politički domet nije takav da mogu odlučiti ključnu borbu između Bećirovića i SDA, bez obzira ko na kraju bude kandidat ove stranke.
U Republici Srpskoj situacija je možda i najzanimljivija. Opozicija ima realne šanse protiv kandidata SNSD-a, dok Milorad Dodik za sada taktički šuti o tome ko će biti kandidat. S obzirom na sve češće znakove nelojalnosti Željke Cvijanović, nije isključena ni opcija da SNSD u igru ubaci „Dodika mlađeg“, pokušavajući zadržati kontrolu kroz porodičnu liniju vlasti.
Sve u svemu, izbori za Predsjedništvo BiH još jednom pokazuju suštinski problem države: ne biramo najbolje među nama, nego najmanje loše među ponuđenima. A država koja nema ozbiljne kandidate za svoje najvažnije funkcije, teško da može imati ozbiljnu budućnost.
