Jutrošnji napad huligana u mostarskom naselju Potoci još jednom je ogolio duboke slabosti političkog sistema u gradu na Neretvi. I vlast i opozicija ponovo su pali na ispitu – ne samo zbog izostanka konkretnih mjera, nego i zbog dugogodišnje šutnje koja je omogućila da huliganstvo postane gotovo “normalna” pojava. Građani su ogorčeni, ali i rezignirani, jer dok god nasilje ne zakuca na njihova vrata, čini se da sve prolazi bez ozbiljnijih posljedica.
Predsjednik Gradskog vijeća, Djani Rahimić, reagovao je onako kako u okviru svojih ograničenih ingerencija i može – osudom putem društvenih mreža. U suštini, njegova politička moć u ovakvim situacijama svodi se upravo na javne poruke, bez stvarnih mehanizama da utiče na sigurnosni aparat ili spriječi ponavljanje ovakvih događaja.
S druge strane, gradonačelnik Mario Kordić se, nažalost, nije ni oglasio. Takav pristup ostavlja utisak čekanja “raspleta situacije”, iako je poznato da je nakon svega lako zauzeti stav. Međutim, general poslije bitke zaista je najlakše biti.
Ni opozicija na gradskom nivou nije pokazala političku zrelost. Reakcije su bile mlake i neuvjerljive – jedni su iskoristili priliku za napade na SDA i HDZ, dok su drugi ostali neodređeni, vjerovatno kalkulišući s budućim koalicijama. Takvo ponašanje jasno pokazuje da politički interesi i dalje imaju prednost nad sigurnošću građana.
Činjenica je da je sigurnosna situacija u kantonu ozbiljno narušena. Nakon dešavanja u Stocu, sada i Mostar svjedoči novim incidentima, a realno je očekivati da će se slični događaji nastaviti. Strah se polako uvlači među građane, produbljuju se podjele i svako se ponovo povlači “svome jatu” – scenarij koji se ponavlja već tri decenije.
Suština problema leži u tome što politika do sada nije riješila ovaj problem, niti će ga riješiti pukim saopštenjima i osudama. Postavlja se pitanje da li političkim strukturama ovakvo stanje čak i odgovara. Huligani služe kao dimna zavjesa – dok se javnost bavi incidentima, izostaje fokus na stvarni rad političara. S druge strane, upravo ti isti politički krugovi često su indirektan izvor opstanka takvih grupa.
Rješenje nije jednostavno, ali je jasno: sistem mora ponuditi alternativu. Kada bi se ti mladi ljudi uključili u normalne tokove života – kroz zaposlenje, sigurnost i dostojanstven rad – prostor za nasilje bi se značajno smanjio. Ljudi koji imaju stabilan posao i odgovornost prema porodici nemaju ni motiv ni vrijeme za destruktivno ponašanje.
Dok se to ne desi, Mostar će, nažalost, ostati grad u kojem su ovakvi incidenti sve češći, a političke reakcije sve praznije.
