Majka djeteta ubijenog snajperom u Sarajevu danas prosi za život

Da je znala, njegova majka Dženana Sokolović ne bi tog dana povela sina i kćerku Dženitu. Mislila je da će sve biti uredu jer je proglašeno primirje. Ali, kobni metak stigao je iz pravca „Metalke“. Pogodio je njegovu majku u stomak, prošao kroz nju i završio kod sljepoočnice malenog Nermina. Da je preživio, danas bi imao 33 godine i, možda, njegova porodica bi živjela normalnim, dostojnim životom.

Nerminova majka je ekipi „Dnevnog avaza“ otvorila vrata svog stana u jednom od starogradskih sarajevskih naselja koji su dobili od Općine. Po ko zna koji put Dženana se prisjetila tog dana kada je ostala bez svog mezimca. Bila je i haški svjedok.

– Samo sam vidjela da on pade. Leži. UNPROF je bio tu, mene su sklonili iza. Mali je ostao. Došla je Hitna pomoć, stavili mi tufere i u bolnicu. Ko je javio mužu, ja ne znam, nije prošlo nekoliko dana kako je otišao na Treskavicu, na teren. Ko je kćerku uzeo, ni to ne znam, ja sam bila na operaciji – priča nam Dženana.

Slika Nerminovog stradanja kod UNPROF-orovog automobila obišla je svijet. I danas je jedan od podsjetnika na grozote koje su se dešavale.

Dženani neko vrijeme niko nije rekao da joj je sin poginuo. A kada su naposljetku skupili hrabrosti, ona im nije vjerovala.

– Teško, sine, teško je. Ali šta ću, živjeti moram. Da ga mogu vratiti, sad bih otišla, legla umjesto njega, zamijenila bih ga. Dvadesetšest godina je prošlo. Nermin je jedan od simbola ratnog Sarajeva. Ja imam dva sina, ali nije to to. Svako ima svoje. Nerminu curica nije ravna bila. Tek sedam godina napunio. Ne može ti ništa zamijeniti sina, ono što izgubiš… Nema utjehe, to ti je bol dok ne umreš. Šta ću, život mi je takav, pati i šuti. Znam ja kako je meni. Moje srce samo zna kako se osjećam, niko više. Tješim se, imam još dvojicu sinova. Ali zamjene nema – teškim glasom nam govori Sokolović.