Mostar je grad koji se godinama pokušava predstaviti kao simbol suživota, historije i kulture. Međutim, posljednji događaji pokazuju da se s prošlošću i prostorom ovog grada postupa bez jasnih pravila, bez odgovornosti i – što je možda najopasnije – bez ikakvog zajedničkog dogovora.
Sve počinje od naizgled „malih“ stvari, koje zapravo nose veliku simboliku. Spomenik igračima Veleža, uklonjen sa stadiona pod Bijelim Brijegom, jednostavno je – izmaknut. Gdje je završio, ko je donio odluku i po kojem osnovu, javnost zapravo ne zna. U gradu koji živi od identiteta i historije, uklanjanje jednog takvog obilježja bez jasnog odgovora ostavlja više pitanja nego odgovora.
Istovremeno, na prostoru Liska harema postavljaju se križevi – na mjestima gdje, prema dostupnim informacijama, niko ne počiva. Time se dodatno otvara pitanje: šta je zapravo taj prostor? Da li je riječ o haremu, parku ili groblju? I da li će, nakon svih tih poteza, isti prostor biti i ograđen? Odgovori na ta pitanja ne dolaze od institucija, nego se prepuštaju nagađanjima i političkim dogovorima „iza zatvorenih vrata“. Ostaje da se vidi šta će gradski oci odlučiti – i hoće li ta odluka uopće biti zasnovana na činjenicama ili na trenutnim interesima.
Paralelno s tim, Partizansko groblje – jedan od najvažnijih spomeničkih kompleksa u regiji – i dalje stoji devastirano. Svi se deklarativno zalažu za njegovu obnovu, svi ga svojataju kada treba govoriti o antifašizmu i historiji, ali konkretnih poteza nema. Godinama već gledamo isti prizor: razbijeni spomenici, zapušten prostor i odsustvo stvarne volje da se taj dio grada vrati dostojanstvu koje zaslužuje.
Kao da to nije dovoljno, na Bulevaru niče i novi spomenik kralju Zvonimiru – bez potrebnih dozvola za gradnju. Još jedan primjer kako se u Mostaru prostor oblikuje mimo procedura, mimo zakona i mimo javne rasprave. I opet, bez jasne odgovornosti.
Kada se sve sabere, postavlja se jednostavno pitanje: ko zapravo upravlja Mostarom? Institucije ili ad hoc odluke? Zakon ili volja pojedinaca?
Grad ne može funkcionisati na principu selektivne historije i improvizovanog urbanizma. Ne može jedan spomenik nestajati bez traga, drugi se pojavljivati bez dozvola, a treći propadati jer „nema vremena“ ili „nema sredstava“. Ako Mostar želi biti grad budućnosti, mora prvo riješiti odnos prema vlastitoj prošlosti – jasno, transparentno i jednako za sve.
U suprotnom, ostat grad u kojem se spomenici ne grade da bi trajali, nego da bi služili trenutku. A to nije grad – to je improvizacija.
