U izbornoj utrci za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dragan Čović i HDZ BiH odlučili su predložiti Darijanu Filipović , kandidatkinju koja je široj javnosti gotovo nepoznata. Za razliku od nekih ranijih kandidata, Filipović nije imala značajnije javne nastupe niti je bila prisutna u političkom prostoru na način da je građani mogu prepoznati kroz konkretan rad ili političko djelovanje. Zapravo, njen prvi ozbiljniji javni istup za širu publiku bio je upravo trenutak njenog predstavljanja kao kandidatkinje.
Ne ulazeći u njene intelektualne kapacitete, evidentno je da joj javni nastup i govorništvo nisu jača strana. Međutim, ono što jeste specifično u njenom slučaju jeste činjenica da spada među najmlađe kandidate koje je jedna ozbiljna politička stranka kandidovala za ovu funkciju.
Ipak, ključno pitanje nije njena dob niti njene sposobnosti. Ključno pitanje je, zbog čega će dobiti podršku birača? Realnost političkog sistema u kojem djeluje Hrvatski narodni sabor pokazuje da izbor često nije rezultat ličnih kvaliteta kandidata, nego političke podrške vrha stranke. U tom kontekstu, Filipović neće biti birana zbog programa, elokventnosti ili političkog iskustva, već prvenstveno zato što stoji iza odluke Dragan Čović i struktura HNS-a.
Na ovom primjeru ponovo se otvara staro pitanje legitimiteta, ne u formalnom smislu, nego u suštinskom: da li kandidat predstavlja narod zbog vlastitog političkog identiteta ili isključivo kao izbor političkog lidera? Pri tome treba jasno reći – pravo birača da slijede političko vodstvo nije sporno. Ali ostaje dilema koliko je taj izbor rezultat slobodne političke procjene, a koliko rezultat političke discipline i zatvorenog sistema odlučivanja.
Dodatnu dimenziju daje činjenica da Dragan Čović istovremeno poziva Bošnjake da ne glasaju za Slaven Kovačević, kandidata koji u političkom smislu ima sličnu startnu poziciju, razlika je tek u tome ko stoji iza kojeg kandidata. Dok jednog predlaže politička struktura okupljena oko Željka Komšića, drugog predlaže HDZ BiH.
U širem političkom kontekstu, djelovanje Dragan Čović u posljednje dvije godine sve češće se dovodi u vezu s blokadama institucija i političkim zastojima. Od neimenovanja ključnih funkcija poput ministra sigurnosti, preko prekidanja sjednica domova naroda, pa do izostanka konstruktivnog dijaloga – sve to ostavlja utisak politike koja više proizvodi krize nego rješenja.
Na kraju, svaka politička odluka ima svoju posljedicu. A izbori su mjesto gdje se ta posljedica najjasnije vidi. Upravo tu će birači dati odgovor – ne samo o kandidatima, nego i o politikama koje stoje iza njih. Na kraju bio Slaven ili Darijana ili neko treći hrvatski narod u Bosni i Hercegovini a ni ostali narodi neće bolje živiti nakon oktobra mjeseca 2026.godine.
