Dok građani Mostara svakodnevno slušaju priče o političkim tenzijama, institucionalnim blokadama i narušenim odnosima među partnerima u vlasti, iz iste političke stranke dolaze potpuno suprotne poruke. Upravo u toj kontradikciji najbolje se vidi ono što građani odavno prepoznaju — politika prilagođena funkciji, a ne principima.
Predsjednik Gradskog vijeća Mostara Đani Rahimić javno govori o “nepoštovanju prema Bošnjacima”, “upaljenim crvenim lampicama” i ozbiljnoj političkoj krizi u Gradu Mostaru. Povod su, kako tvrdi, nepopunjavanje rukovodećih pozicija i sporni slučaj u katastru, nakon čega je Klub Bošnjaka tražio vraćanje stanja na prethodni nivo kao minimum za nastavak saradnje.
Poruka je jasna: odnosi su ozbiljno narušeni, povjerenje je poljuljano, a politički partneri optuženi za diskriminaciju i ignorisanje dogovora.
Međutim, gotovo istovremeno, njegov stranački kolega i ministar u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona Adil Šuta šalje potpuno drugačiju sliku javnosti. On govori o “konstruktivnoj saradnji”, “političkoj stabilnosti”, “dijalogu i kompromisu”, pa čak Mostar navodi kao primjer modela dogovaranja po uzoru na funkcioniranje vlasti u HNK.
Građani se s pravom mogu zapitati: u kakvom zapravo stanju su odnosi?
Ako postoji “nepoštovanje prema Bošnjacima”, institucionalni problemi i “upaljene crvene lampice”, kako je onda saradnja konstruktivna i uspješna? Ako je situacija toliko ozbiljna da se govori o uslovljavanju saradnje, zašto drugi funkcioneri iste stranke javnosti predstavljaju gotovo idiličnu sliku političkih odnosa?
Odgovor je vjerovatno jednostavan: ista stranka koristi dvije različite priče za dvije različite političke potrebe.
Na lokalnom nivou potrebno je pokazati odlučnost i zaštitu nacionalnih interesa pred biračima u Mostaru. Na kantonalnom nivou potrebno je sačuvati koaliciju, funkcije i stabilnost vlasti. Tako nastaje politička dvostrukost u kojoj se jedan dan govori o diskriminaciji i krizi, a drugi o uspješnom partnerstvu i kompromisu.
Ali možda je još važnije pitanje šta građani mogu očekivati od viših nivoa vlasti ako problemi nisu riješeni ni tamo gdje SDA direktno učestvuje u vlasti.
Jer ako kantonalna vlast u kojoj SDA godinama participira nije uspjela riješiti ključne političke i institucionalne probleme u Mostaru i Stocu, onda se opravdano postavlja pitanje — šta građani mogu očekivati od federalne vlasti?
Kako vjerovati pričama o zaštiti interesa građana kada se problemi godinama samo konstatuju, dok se paralelno održavaju “konstruktivne koalicije” i dijele funkcije?
Upravo tu leži suština političkog licemjerstva koje građani sve teže prihvataju. Jednim govorom podgrijava se osjećaj ugroženosti i nepravde, dok se drugim održava politička udobnost i koalicioni mir.
Kada treba mobilizirati biračko tijelo — govori se o diskriminaciji i nepoštovanju. Kada treba očuvati vlast — govori se o stabilnosti, kompromisu i uspješnoj saradnji.
Na kraju ostaje utisak da se principi mijenjaju zavisno od pozicije u kojoj se političar nalazi, a ne zavisno od stvarnih interesa građana.
