Posljednja sjednica Gradskog vijeća Grada Mostara jasno je pokazala da preglasavanje bošnjačkih vijećnika nije izuzetak, već ustaljena praksa kada se radi o pitanjima koja su od strateškog značaja za funkcionisanje Gradske uprave. Usvajanje Pravilnika o unutrašnjoj orgazaciji Gradske uprave sa 18 glasova ZA od strane vijećnika HDZ-a, HRS-a i HDZ 1990 potvrđuje da u Vijeću postoji stabilna većina okupljena oko hrvatskog političkog bloka.
SDA kao “rezervna ruka”
U praksi se više puta pokazalo da SDA bez ozbiljnih političkih garancija podržava tačke dnevnog reda koje su od direktnog interesa HDZ-a, posebno u situacijama kada bez njihovih glasova ne postoji potrebna većina. U tim momentima SDA nastupa kao faktor “stabilnosti”, pozivajući se na funkcionisanje institucija i interes grada.
Međutim, kada se stvori većina bez SDA, HDZ i njegovi partneri bez zadrške donose odluke preglasavanjem, ignorišući stavove bošnjačkih vijećnika, uključujući i Klub Bošnjaka. Time se jasno pokazuje da SDA nije politički partner, već instrument koji se koristi samo kada zatreba.
Primjer usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Gradske uprave jasno pokazuje suštinu problema: čim se pokazalo da SDA nije potrebna za većinu, njihovi stavovi su u potpunosti zanemareni. Nisu uvaženi zahtjevi za dodatnim vremenom, širim konsenzusom niti stav Kluba Bošnjaka.
To potvrđuje da SDA nema stvarni politički uticaj, već samo privremenu funkciju kada bez njih nema ruku.
Zaključno, odgovornost za političku slabost bošnjačke pozicije u Gradskom vijeću Mostara ne može se svesti samo na brojčani odnos snaga. Ona je u velikoj mjeri posljedica nedovoljne političke odlučnosti i vidljivosti SDA, čiji su vijećnici u pravilu tihi, defanzivni i bez jasnih javnih poruka. Dok Marko Novak, kao predsjednik HDZ-a, kontinuirano i glasno istupa u javnosti, artikuliše stavove svoje stranke i politički ih brani i van vijećnice, predsjednik SDA Mostar, Alis Čolaković, u ključnim momentima ne preuzima političku odgovornost, već za govornicu šalje Mirzu Drežnjaka da se bori za stavove SDA – stavove koje, objektivno, ni sama stranka ne brani dovoljno snažno i dosljedno.
Takav pristup šalje poruku slabosti i nejedinstva. SDA se time ne pozicionira kao ravnopravan politički akter, već kao pasivni učesnik procesa koji reaguje tek kada je već preglasan. HDZ to prepoznaje i koristi: kada su glasovi SDA potrebni, oni se prihvataju; kada nisu – SDA se jednostavno ignoriše. To nije rezultat političke snage HDZ-a, već političke tišine i neodlučnosti SDA. Dok se ta praksa ne promijeni, bošnjačka strana će ostati u poziciji u kojoj se odluke donose bez nje, a odgovornost za to neće biti samo na onima koji preglasavaju, nego i na onima koji se ne usuđuju da budu dovoljno glasni.
