Stolac je godinama čekao da bošnjačka zajednica dobije predsjednika Gradskog vijeća, funkciju koja nosi simboličku, ali i suštinsku političku težinu. Kada je Edim Šator konačno imenovan na tu poziciju, mnogi su vjerovali da će to označiti početak jačeg institucionalnog prisustva, veće transparentnosti i aktivnijeg zalaganja za interese građana.
Međutim, umjesto očekivanog političkog iskoraka, Šatorov mandat obilježila je pasivnost, odsustvo rezultata i sve očitije udaljavanje od svakodnevnih problema Stoca. A onda je uslijedio i njegov najveći politički autogol – javno prepucavanje sa Tajmom Bešo iz NiP-a.
Iako se Edim Šator u javnosti pokušava predstaviti kao glas bošnjačke zajednice u Stocu, stvarne posljedice njegovog angažmana govore sasvim suprotno. Bošnjačka komponenta u Stocu godinama nije imala predsjednika Gradskog vijeća, a tek je političkim dogovorom SDP-a i HDZ-a simbolično popunjena ta pozicija – više radi forme nego suštine.
Nažalost, praksa je pokazala da je funkcija predsjednika GV u ovom slučaju postala politički dekor, a ne instrument promjene. Šator je, umjesto stvarne borbe za interese građana Stoca, ostao na nivou fikusa koji tokom godine uspije organizovati tek nekoliko sjednica – dovoljan broj da se formalno zadovolji procedura, ali daleko od onoga što zahtijeva ozbiljan rad u lokalnoj zajednici.
Još je problematičnije što se predsjednik GV u Stocu, umjesto da bude svakodnevno prisutan na terenu, dominantno završava u Mostaru, dok Stolac od njegovog mandata nema nikakvu opipljivu korist. Građani Stoca nisu vidjeli napredak, nisu vidjeli inicijative, nisu osjetili prisustvo vlasti. Naprotiv, mnogi s pravom smatraju da se u gradu živi gore nego ranije, a funkcija predsjednika GV nije iskorištena kao poluga za bilo kakve promjene.
Posebno zabrinjava način na koji su pojedine odluke u gradu donesene – primjerice, uz dogovor pojedinih bošnjačkih predstavnika u Stocu, prema kojem je data lokacija na Komanju brdu za solarne panele, dok je zauzvrat otvoren put za formiranje harema na Radmilji (znamo svi šta se kasnije desilo). Ovakvi aranžmani ostavljaju ozbiljna pitanja o političkim prioritetima, o tome ko koga predstavlja, i da li se javni resursi koriste za strateška rješenja ili za kratkoročne političke trgovine.
Ali možda ni sve navedeno nije najveći politički promašaj Edima Šatora. Njegov najveći politički blam svakako je javno prepucavanje sa Tajmom Bešo iz NiP-a. Umjesto da predsjednik Gradskog vijeća Stolac reagira odmjereno, suštinski i dostojanstveno – kako funkcija nalaže – Šator je skliznuo u otvorenu, sitnu političku raspravu koja više priliči lokalnim Facebook grupama nego nosiocu jedne od najvažnijih funkcija u gradu.
Sveukupno, djelovanje Edima Šatora pokazuje dubok raskorak između onoga što bi funkcija predsjednika GV trebala značiti i onoga što se u Stocu zaista dešava. Umjesto aktivnog političkog liderstva, građani Stoca dobili su pasivnu figuru čiji mandat nije donio ni reformske pomake, ni institucionalno jačanje, ni bolji život lokalne zajednice.
