Trojka – politički savez Naše stranke, NiP-a i SDP-a – dobila je šansu da pokaže kako se može drugačije upravljati i donositi odluke u interesu građana. I zaista, mnoge reformske i praktične inicijative koje dolaze iz ovog saveza pokazuju da postoji energija i želja da se pomjeri ustajala politička scena.
Međutim, najveći problem leži u samom SDP-u i premijeru Nerminu Nikšiću. Dok dva partnera iz Trojke pokušavaju graditi i otvarati prostor za konkretna rješenja, Nikšić je taj koji često svojim potezima poništava učinjeno. Umjesto da bude stabilizirajući faktor, on se pretvara u kočnicu – politički balast koji ruši kredibilitet cijelog saveza.
Ono što posebno zabrinjava jeste i uloga Vojina Mijatovića, potpredsjednika SDP-a, čija retorika i potezi sve više liče na djelovanje trojanskog konja SNSD-a unutar Trojke. Umjesto da štiti državne interese i partnerstvo, njegovo javno ponašanje i nastupi otvaraju prostor Miloradu Dodiku, čime slabe ionako krhke državne institucije.
Istovremeno, predizborna kampanja sve više dobija na intenzitetu. Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović gotovo svakodnevno napadaju Elmedina Konakovića, svjesni da je upravo on prepoznat kao nosilac promjena unutar Trojke. Njihovi napadi nisu samo političko nadmudrivanje – to je očajnički pokušaj vraćanja na scenu starih igrača koji su godinama držali sve poluge vlasti. Konaković je postao glavna meta jer predstavlja prijetnju monopolu SDA i SBB-a, a istovremeno je i najprepoznatljivije lice nove politike.
Sve ovo jasno pokazuje da se ulazi u ozbiljnu i žestoku izbornu trku. Dok Trojka, unatoč unutrašnjim problemima, nastoji dokazati da može isporučiti rezultate, njihovi politički protivnici izvana i opstruktori iznutra čine sve da taj proces sruše. U takvom okruženju, najveća odgovornost je na SDP-u – hoće li ostati partner u promjenama ili će nastaviti da bude uteg koji vuče cijelu Trojku unazad.
