Međunarodnoj zajednici je poručio da na Zapadnom Balkanu ne može biti mira dok Bosna i Hercegovina ne dobije njihovu podršku protiv onih koji produbljuju etničke podjele u BiH. Istaknuo je prioritet UN-a koji se odnosi na globalnu solidarnost te poručio da to u BiH nije moguće dok njeni susjedi ne prestanu pokušavati da je podijele i obesmisle.
Komšić se osvrnuo na ciljeve UN-a kao što je izgradnja povjerenja i globalne solidarnosti. U tom pogledu je prvo istaknuo da je to teško zbog toga što snažnije svjetske i evropske države biraju školovane, najbolje migrante, koji su često ekonomski migranti čiji odlazak smanjuje mogućnost te zemlje za razvoj.
Upravljanje migracijama u svijetu i odlazak “agenata promjene” u razvijene države
“Polazeći od teme ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a to je Ponovna izgradnja povjerenja i ponovno poticanje globalne solidarnosti: Ubrzanje akcije u vezi s Agendom 2030 i njenim ciljevima održivog razvoja prema miru, prosperitetu, napretku i održivosti za sve, dozvolite mi da na ovom značajnom mjestu, govorim o važnim elementima iz ugla jedne male, ali ponosne države Bosne i Hercegovine. Sa svoje strane, Bosna i Hercegovina je dala podršku Agendi 2030, posebno njenim ciljevima koji se u najvećoj mjeri tiču stvaranja svijeta i okruženja u zemljama članicama Ujedinjenih nacija, na način da smo kao države i njena društva spremni i posebno osposobljeni da provedemo sve korake koji će nas dovesti do samoodrživog razvoja. Međutim, u današnjem svijetu u kojem često dominiraju rat i različiti geopolitički ciljevi, biće jako teško to postići, bar onako kako je to planirao u Agendi 2030”, upozorio je Komšić na početku govora.
Kritikovao je Agendu UN-a o upravljanju migracijama s obzirom na to da se u zemljama porijekla migranata i tranzita, fokusiraju samo na prava tih migranata, ali ne i na to da oni mogu biti generatori promjena u tim državama, s obzirom na to da je takva njihova funkcija rezervisana za snažnije države.
“Ako pođemo od premise, koja se nudi kao tema ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a koja govori o izgradnji povjerenja i poticanja globalne solidarnosti, onda sam slobodan da vam u nekoliko rečenica ukažem na elemente koji eventualno otežavaju realizaciju ciljeva. Iako Agenda za održivi razvoj do 2030. prepoznaje migrante kao ‘agente promjene i razvoja’ u zemljama porijekla, tranzita i odredišta, Agenda se primarno fokusira na migrante kao korisnike ciljeva održivog razvoja (npr. kroz veći nivo zaštite, njihova prava i transparentnost). Nadalje, Agenda se ne poziva na širi koncept dijaspore niti na ulogu koju ona ima kao eventualno sredstvo razvoja. Ova tvrdnja, izvučena iz jednog od dokumenata IOM-a (Internacionalne organizacije za migracije), svakako je tačna, ali kada dođemo u polaznu tačku migracija, odnosno na teren u pojedinim zemljama, onda ćemo svakako vidjeti nekoliko stvari koje se nepobitno dešavaju. Sadašnji oblik upravljanja migracijama, došao je u takvu fazu da velike i snažnije zemlje, radi vlastitog benefita, vrše određenu vrstu selekcije migranata, na način da se odaberu najbolji i najškolovaniji među njima, kao što su liječnici, inžinjeri, naučnici i druge visokokvalificirane osobe, te se usmjeravaju u veće zemlje u kojima se iskorištavaju njihova znanja i sposobnosti, ali isključivo u korist tih većih sistema”, kazao je.
Poručuje da takva agenda u kojoj su migranti “agenti promjene” samo u razvijenim državama, dovodi do slabljenja već nerazvijenih država.
“U većim zemljama i većim sistemima, tako odabrani migranti mogu biti ‘agenti promjene’ ili nositelji različitih poboljšanja, ali se istovremeno slabe potencijali i kapaciteti manjih zemalja iz kojih migranti dolaze. Male zemlje, osim što gube najkvalitetnije kadrove, istovremeno gube i sva ulaganja, uključujući i finansijska, koja su uložena u stvaranje tih visokokvalifikovanih profila. Naravno, potpuno je jasno da postoji takav oblik migracija, u kojima velike grupe ljudi nastoje pobjeći od rata i ratnih strahota, ali isto tako postoji i ono što nazivamo ekonomskim migracijama, putem kojih se vrši usmjeravanje migranata, na bazi njihovih potencijala i kapaciteta”, naveo je.
“U oba slučaja migracija, velike zemlje i njihovi veći sistemi su oni koji vrše selekciju i izbor najkvalitetnijih profila migranata, prema vlastitim potrebama i aspiracijama, dok se istovremeno dešava sistemsko slabljenje malih zemalja iz kojih migranti dolaze”, dodao je Komšić.
Zatim je poentirao šta time želi reći.
“U najkraćem, teško je govoriti o izgradnji povjerenja dok veće zemlje i njihovi veliki sistemi kroz migracije preuzimaju stanovništvo manjih zemalja, kada se istovremeno dešava pražnjenje manjih zemalja, a koje za posljedicu ima stvaranje ambijenta u kojem se razvija siromaštvo i u cijelosti onemogućava bilo kakav vid razvoja u ekonomskom i društvenom smislu. Tako se vrši direktan udar na mogućnost stvaranje pretpostavki za samoodrživ razvoj u manjim zemljama”, poručio je.
Na primjeru Bosne i Hercegovine je pokazao kako takvo upravljanje migracijama utječe na razvoj manjih država.
