Postizborna politička scena u Bosni i Hercegovini donosi jedan zanimljiv paradoks. Gotovo svi relevantni politički akteri ostavljaju otvorena vrata SDP-u, osim SDA, kojoj bi upravo SDP mogao biti ključni partner za povratak u vlast.
Zašto je to tako?
Odgovor se možda najbolje vidi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Nedavno su ministri SDP-a zajedno s HDZ-om preglasali ministre SDA i podržali zaključak kojim policijski komesar Robert Perić nastavlja obavljati dužnost nakon isteka mandata. Dok se vodi rasprava o pravnoj prirodi te odluke, politička poruka je sasvim jasna: HDZ može računati na SDP čak i onda kada to znači direktno suprotstavljanje SDA, s kojom SDP dijeli kantonalnu vlast.
Slična slika dolazi i s federalnog nivoa. Nermin Nikšić otvoreno govori o kvalitetnoj saradnji s HDZ-om, jednoglasnim odlukama i funkcionalnosti Vlade Federacije BiH. I sve to u trenutku kada su pojedini kadrovi SDP-a suočeni s ozbiljnim pravosudnim pitanjima, istragama i postupcima, a sam Nikšić se našao u statusu osumnjičenog u predmetu POSKOK-a.
Očigledno je da takve okolnosti nisu prepreka nastavku političke saradnje. Za HDZ je SDP poželjan partner, a za SDP je ostanak u vlasti očigledno opcija koja se ne želi unaprijed odbaciti.
Istovremeno, politički prostor za SDA postaje sve uži.
Milorad Dodik je jučer jasno poručio da Stranka za BiH ne dolazi u obzir kao partner u budućoj državnoj vlasti. DF se također suočava s otvorenim protivljenjem SNSD-a, dok ni HDZ ne pokazuje spremnost za takvu saradnju. Upravo su Stranka za BiH i DF politički partneri na koje je SDA u značajnoj mjeri računala prilikom formiranja budućih većina.
I tu dolazimo do suštine problema.
SDA pokušava formirati vlast s partnerima koje drugi ključni akteri odbacuju, a istovremeno odbacuje SDP, koji joj može biti najvažniji partner za stvaranje funkcionalne parlamentarne većine.
S druge strane, Nikšić vrlo vješto priprema teren za nastavak učešća SDP-a u vlasti. Najavljeni vanredni kongres, na kojem bi članstvo trebalo odlučiti o budućoj ulozi stranke, mogao bi poslužiti i kao politički alibi za odluku koja se već sada nazire.
Ne bi bilo iznenađenje da upravo kongres zaključi kako SDP, zbog odgovornosti prema državi, političke stabilnosti i potrebe da bude svojevrsni korektiv budućoj vlasti, ipak mora ostati dio vladajuće većine.
Takva odluka omogućila bi Nikšiću da odgovornost prebaci na stranačko članstvo, a SDP-u da svoje učešće u vlasti predstavi kao državničku obavezu, a ne kao politički interes.
Međutim, tu se otvara mnogo važnije pitanje.
Ako SDP, kao jedna od vodećih stranaka aktuelne vlasti, nije uspio ostvariti obećani politički i reformski iskorak, na osnovu čega možemo očekivati da će to uspjeti kao korektiv neke buduće vlasti?
Teško je povjerovati da će stranka koja je imala značajnu izvršnu moć biti efikasnija u ulozi političkog korektiva nego što je bila u ulozi nosioca vlasti.
Na kraju, najveći paradoks mogao bi biti upravo u tome što SDA, uprkos izbornom rezultatu, neće imati luksuz da samostalno bira sve svoje partnere. A SDP, uprkos političkom teretu dosadašnjeg mandata, mogao bi ponovo postati nezaobilazan faktor u formiranju vlasti.
Jer u bosanskohercegovačkoj politici očigledno nije presudno samo koliko glasova osvojite, nego i koliko ste prihvatljivi onima bez kojih vlast ne možete formirati.
I zato pravo pitanje više nije zašto svi žele SDP u vlasti, nego koliko dugo SDA može ignorisati činjenicu da joj upravo SDP možda najviše treba.
