Dan nakon posjete hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Mostaru, politička priča nije završena odlaskom delegacije Vlade Republike Hrvatske. Naprotiv, tek su nakon posjete otvorena pitanja koja možda najbolje oslikavaju dvije potpuno različite političke percepcije Mostara, ali i odnosa Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Predsjednik GO SDA Mostar Alis Čolaković ponovo je otvorio pitanje izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta, odnosno dokumentacije koju je, kako tvrdi, kao gradski vijećnik i u ime Kluba Koalicije za Mostar u više navrata tražio od gradonačelnika Marija Kordića i nadležnog Odjela za urbanizam i građenje. Čolaković tvrdi da dokumentacija nikada nije dostavljena Gradskom vijeću na uvid te je Plenkovićev obilazak gradilišta HNK-a povezao i s početkom sudskog postupka vezanog za taj lokalitet.
Odgovor nije dugo trebalo čekati.
Predsjednik mostarskog HDZ-a Marko Novak Čolakoviću je odgovorio metaforom: „Vadiš, brate, slamku iz oka moga, a grede u svom oku ne vidiš!“, nakon čega je zahtjeve za dokumentacijom opisao kroz još jednu mostarsku formulaciju – „fali ti jedan papir, pa proberi koji“. Novak je političku raspravu potom prebacio na finansijsku podršku Republike Hrvatske Mostaru i poručio Čolakoviću da u Mostar „donese 100 miliona KM“ i da se HDZ sigurno neće ljutiti.
I upravo se tu možda najbolje vidi suština cijele rasprave.
S jedne strane postavljeno je pitanje dokumentacije, procedura i prava Gradskog vijeća i javnosti da imaju uvid u akte koji prate jedan od najvećih i politički najosjetljivijih projekata u centru Mostara. S druge strane, odgovor je uglavnom usmjeren na iznos hrvatske pomoći i političku poruku da onaj ko donosi desetine miliona eura Mostaru zaslužuje drugačiji odnos.
Međutim, novac i pitanje zakonitosti nisu međusobno isključivi. Činjenica da Republika Hrvatska finansira brojne projekte u Mostaru ne može sama po sebi biti odgovor na pitanje postoji li dokumentacija i zbog čega ona, ukoliko postoji, nije dostupna vijećnicima koji je traže.
Plenkovićeva posjeta otvorila je i jedno mnogo šire političko pitanje.
Iako je formalno riječ o posjeti Mostaru u Bosni i Hercegovini, njen program gotovo u potpunosti bio je koncipiran kroz hrvatske institucije, projekte i političke predstavnike. Sveučilište u Mostaru, SKB Mostar, Hrvatsko narodno kazalište i dodjela sredstava za projekte Hrvata u BiH bili su centralne tačke posjete. Sama Vlada Republike Hrvatske naglasila je politiku podrške Hrvatima kao konstitutivnom narodu u BiH.
Posebno je zanimljiva pozicija Borjane Krišto.
Predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine predstavlja izvršnu vlast države u kojoj se Plenković nalazio, ali u javnom i protokolarnom smislu nije bila politički centar ove posjete. U službenom programu Vlade Republike Hrvatske za sastanak na Sveučilištu posebno se navode Dragan Čović i Darijana Filipović, dok Krišto nije navedena kao jedna od centralnih sagovornica.
To ostavlja prostor za legitimno pitanje: da li je Andrej Plenković 1. septembra došao u političku posjetu Bosni i Hercegovini ili prije svega u posjetu Hrvatima u Bosni i Hercegovini?
Razlika nije samo semantička.
Kada premijer susjedne države dođe u Mostar s nekoliko ministara svoje Vlade, ulaže desetine miliona eura i šalje snažne političke poruke, onda je važno i ko mu je institucionalni domaćin. Ako predsjedavajuća Vijeća ministara BiH ostaje u drugom planu, a prvi plan zauzimaju stranački i nacionalni politički predstavnici, onda se šalje poruka da su odnosi Zagreba i jednog dijela političke strukture u BiH važniji od odnosa dvije države.
Hrvatska svakako ima pravo pomagati Hrvatima u Bosni i Hercegovini, jednako kao što Hrvati u BiH imaju pravo očekivati podršku Hrvatske. Ali upravo zbog osjetljivosti odnosa u Bosni i Hercegovini bilo bi korisno da takve posjete istovremeno snažnije naglašavaju poštivanje institucija države BiH.
Dan poslije, Mostar je tako ponovo tamo gdje je bio i prije Plenkovićevog dolaska.
Čolaković traži dokumentaciju. Novak odgovara da treba gledati desetine miliona koje Hrvatska ulaže. HDZ i SDA nastavljaju svoju staru mostarsku političku raspravu.
A negdje između hrvatskih miliona, HNK-a, „slamke i grede“ i stranačkih prepucavanja, Bosna i Hercegovina i njene institucije ponovo su ostale u drugom planu.
