Sebija Izetbegović je odavno prestala biti samo politički problem opozicije – ona je postala unutrašnji problem SDA. I to onaj o kojem se glasno ne govori, ali se itekako osjeća u bazi stranke. Njeni javni istupi, sukobi i samostalne političke akcije nanose ozbiljnu političku štetu SDA, dok istovremeno stvaraju atmosferu straha i šutnje unutar same stranačke strukture.
Paradoks SDA je jednostavan: Bakir Izetbegović je formalno šef svima – osim Sebiji. U stranci u kojoj se hijerarhija poštuje do detalja, jedina osoba koja ne trpi disciplinske granice jeste upravo njegova supruga, Sebija Izetbegović. Njeni nastupi ne prolaze kroz stranačke organe, ne usklađuju se s političkom strategijom i često dolaze direktno u sukob s interesima SDA.
Posebno je indikativno da se velika većina članstva ne slaže s njenim istupima, ali se gotovo niko ne usuđuje to reći javno. Razlog nije političko uvjerenje, nego strah – jer kritika Sebije Izetbegović u SDA ne znači samo političko neslaganje, već potencijalno i kraj karijere.
Zadnje javne prepirke to jasno potvrđuju. Njeni sukobi sa Samir Avdić i Sabina Ćudić nisu bili politički argumentirani okršaji, već lični, često emotivni ispadi koji su dodatno urušili kredibilitet SDA u javnosti. Umjesto političke snage, stranka je izgledala kao talac privatnih frustracija jedne osobe.
U tom kontekstu, sve više članova SDA danas tiho priznaje ono što se ranije nije smjelo ni pomisliti: Alija Izetbegović je bio u pravu kada Sebiju nije držao blizu politike. On je, očigledno, znao povući granicu između porodičnih odnosa i državne politike – granicu koja je danas potpuno izbrisana.
Posebno težak trenutak za SDA bili su njeni nedavni statusi u kojima je praktično sama potvrdila da je ona famozna „SEB“ iz afere „Respiratori“. I ono što institucije, sudovi i politički protivnici godinama nisu uspjeli politički kapitalizirati, Sebija Izetbegović je učinila sama – bez ikakve potrebe i bez ikakvog pritiska.
Na kraju, postavlja se ključno pitanje: koliko dugo SDA može nositi teret političkog ponašanja koje ne može kontrolisati, ali mora braniti? Jer svaka nova izjava, svaki novi sukob i svaki novi status Sebije Izetbegović ne slabi opoziciju – već dodatno iscrpljuje vlastitu stranku.
I dok Bakir Izetbegović formalno vodi SDA, sve je očiglednije da postoji jedna osoba koju ne može, ili ne smije, ukrotiti. A cijenu toga, iz dana u dan, plaća upravo SDA.
